...one life is not enough...

.. Znam kako je kada se netko osjeća beznačajno i maleno.. i kako te, ustvari mogu boljeti mjesta za koja nisi ni znao da imaš u sebi. I uopće nije bitno koliko frizura promjeniš ili teretana posjetiš, ili koliko čaša popiješ sa prijateljicama.. i dalje svaku noć ideš u krevet preispitujući svaki detalj i pitajući se što si krivo napravila i kako si mogla tako krivo shvatiti... I kako si do vraga, samo na trenutak, mogla pomisliti da si sretna?
I ponekad se, u stvari uvjeriš da će vidjeti tvoje svijetlo i pojaviti ti se na vratima.. i nakon svega toga.. koliko god to trajalo..otići ćeš na neko novo mjesto.. upoznat ćeš ljude koji će te činiti ponovo vrijednom.. Mali dijelići tvoje duše će se konačno početi vraćati.. Sva ta magla.. te godine života koje si izgubila.. će na kraju početi blijediti...

[/IMG]

Promjene su dio života, a skloni smo naviknuti se na okolnosti koje nas okružuju, čak i kad nas ugrožavaju, ne ispunjavaju ili barem u njima ne ostvarujemo svoj potencijal pa smo (vječno) nezadovoljni. Uspijemo li pravilno 'iščitati' svoje nezadovoljstvo i osloboditi se straha i otpora prirodnih pri svakoj promjeni, tada promjena dolazi 'iznutra' i za nju smo motiviraniji. Čini nam se lako napraviti i najteže korake. Sretni smo kad dospijemo u situaciju da je promjena moguća i kada znamo što nam je činiti, pa nam onda novo i nepoznato i ne pada teško.
No, katkad stignemo do raskrižja na kojemu nema smjerokaza i tada zbunjeni zastanemo. Najčešći razlog koji sebi navodimo kao opravdanje da sve ostavimo takvim kako jest rezultat je uvjerenja da je za promjenu - kasno. I onda propustimo mogućnost da ostvarimo ono nešto što nam je toliko dugo bilo 'ispred vrata'.
Što učiniti kad vas strah paralizira, a osvijestite da sami sebe sabotirate stalnim iznalaženjem razloga za odustajanje? U tim je trenucima važno zastati, odvojiti se od utjecaja izvana i uputiti se na putovanje unutar samih sebe. Poslušati svoj unutarnji glas koji zapravo i ne možemo utišati.
Ne možeš se okrenuti dobru dok te je strah. Strah i dobro ne hodaju jedan uz drugoga.
Poučeni smo da budemo svijeće. Svjetlost je sestra i majka dobrote i dobra. Da li svjetlimo ili smo ugasli, držeći se kompromisa? To je pitanje za svakog od nas.

..Kad ptica prestane voljeti drugu pticu,ona joj ne kaže; "Odleti sada hiljadu milja daleko da ne bi gledala ravnodušnost kako se gomila u mojim zjenicama...!"
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj; "Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje,da ne čuješ kako pjevam u predvečerje nježnu uspavanku drugoj dragani koja leži sa kljunom u mome krilu...!"
Jer ptica nije površna kao čovjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju jos snažnije, i umjesto umirujućih zvukova uspavanke cijela bi šuma morala slusati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol...
Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu,ona ostane pokraj nje da tu umre u samoći.
...A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi,i bjezeći sve dalje od njega,ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu....



Uploaded with ImageShack.us

..
Možda je ljubav poput mjesta za odmor, poput skloništa od oluje..
Tu je da nas ohrabri, tu je da nas čini toplima.
I kad imamo poteškoća, i kad smo usamljeni..
Sjećanje na ljubav nam daje snagu.

Možda je ljubav poput prozora, ili otvorenih vrata..
Zove te da dođeš bliže, nudi da probaš više.
I čak ako izgubiš sebe i ne znaš kako dalje,
Sjećanje na ljubav će ti pomoći naći put.

Za neke je ljubav poput oblaka, za neke je jaka poput čelika.
Za neke je način življenja, za neke put do osjećaja.

Neki kažu da ljubav veže, drugi da ljubav oslobađa.
Neki kažu da je ljubav sve, a neki jednostavno ne znaju.

Možda je ljubav poput oceana, pune borbe, puna bola.
Poput vatre kad je vani hladno, poput munje u nevremenu.

Kada bih živjela zauvijek i kad bi se ostvarili moji snovi,
moja sjećanja na ljubav bila bi sjećanja na tebe.



Uploaded with ImageShack.us

Mrzim

Mrzim kad me ljubiš ujutro za dobro jutro 58 puta
i ostavljaš žvakaću na šalici od kave

mrzim kad šetamo u parku
a ti spašavaš leptire i mrave

mrzim kad iz novina iskineš stranicu sa horoskopom
kao da je to neka važna stvar
samo da me podsjetiš

kako smo idealan par

mrzim kad poslije tebe u kupatilo odem
ništa na svom mjestu nije
i odmah kontrolu gubim

a na ogledalu
ružem za usne napisano
„uzmi One od Calvin-a jer hoću da te ljubim”

mrzim zimu
i kad je snjeg
i kad ti je zima
ruke su ti stalno po mojim džepovima
nevidiš ni semafore ni aute kao da si slijepa
a prilijepiš se uz mene kao da ti je kaput od selotejpa

mrzim kad spavamo
i ukradeš mi jastuk
i svejedno dal ja molio il trubio
znam da ćeš tužna u ranu zoru da me budiš
„danas me nijednom još nisi poljubio”

mrzim kad plačeš
jer je Raul ostavio Consuelu
što je Bradd oženio Angelinu
kao da je katastrofa teška
i kad moram da ti objašnjavam
šta je ofsajd a šta tehnička greška

mrzim jer znam da ti znaš da sve ovo mrzim
i ti to opet iznova radiš
džabe da se bunim

glas mi se u tvojim očima gubi
odgovor znam
„ne filozofiraj... LJUBI !”

i sve ove gluposti su sitnica
i mrzim svaku stvar što mrzim s ovog spiska
mrzim što te premalo volim
ne kako treba
hmmm...
jer volim te samo do neba...




(napisao jedan dečko... )

Kad se izgubiš na hodu života
gubi pošteno.
Kada padaš -gledaj ponosno
i smij se životu iz inata.
Kad te gaze -ne priznaj poraz,
stavi osmijeh na lice
a suze ostavljaj duši
I smij se životu iz inata.
Ne sklanjaj oči -ne treba da se bojiš .
Tvoj korak nije na krivom putu.
Kad ostaneš sam -životu pokaži leđa
Ti si njega gledao stalno
i smij mu se iz inata.
A kad umreš -umri slavno
I smij se životu u lice.
Smij mu se iz inata.




ŽIVOT JE TEŽAK,
ALI SAMO AKO MU SE MOŽETE SMIJATI,
ZNAČI DA ZNATE UŽIVATI

...

Ko izmisli zensko srce da u nekom stalno trazi spas i okrutno srce musko jednoj zeni da ne cuje glas...Dodi,hocu sa tobom da provedem vijek,dodi samo mi dodi,mjesto rane da mi budes lijek...Ko izmisli zensku dusu tako njeznu lomljivu kao san,i okrutnu dusu musku da je kida iz dana u dan...Ko izmisli zenske suze da padaju kao vode slap i okrutne usne muske da popiju i poslednju kap..Dodi samo mi dodi mjesto rane da mi budes lijek...






..ljubav, tako mala riječ, a veliko osjećanje...

..

Ulice su opet tihe, puste. Noge mi opet klize po izlizanome kamenu, a pogled mi je bezizražajno uprt u daljinu. Na lice mi je pao trak svjetlosti s obližnje svjetiljke i ugledala sam svoje lice u odrazu stakla s
izloga neke glupe prodavaonice obuće.
Prestrašila bih se same sebe da već nisam navikla na taj prizor – suhe i ispucale usnice, upale oči oko kojih se protežu tamni podočnjaci koji prave kontrast blijedom licu, razbarušena neoprana kosa, pogrbljeno, ispijeno tijelo. Dugo sam proučavala svoj odraz u izlogu i razmišljala. Možda bih i plakala da je ostalo imalo suza u mojem umornom tijelu.
Podigla sam pogled prema prozoru na kojem je sjedilo dvoje mladih ljudi u tihom razgovoru. On se nagnuo prema njoj i šapnuo joj nešto u uho, na što se ona nasmijala. Zatim su se poljubili. Ništa nije smetalo njihovoj ljubavi, potpuno ništa. Nisam više mogla gledati tu udilu, idilu koja je meni oduzeta. Skrenula sam pogled i odgmizala pod veliki grm crvenih ruža…

Nisam oduvijek bila živući mrtvac – prije sam bila vedra, nasmijana, sretna. Imala sam mnogo prijatelja koji me vole, dobru obitelj, sve petice u školi, sve što bi djevojčica mogla poželjeti.
Ali uskoro sam počela „odrastati“, postala sam djevojka, počeli su me zanimati dečki. Za čudo, kao i svi ostali, oni su me voljeli, uvijek sam mogla „hodati“ s dečkom kojeg želim, ali ni prema jednom od dečkiju s kojima sam „bila u vezi“ nisam imala nekakve „dublje“ osjećaje. Pa, barem dok nisam upoznala Tomislava. Bio je zgodan, visok i lijepo građen, s dubokim tamnim očima i dugom crnom kosom. Ali i da nije tako izgledao bila bih zaljubljena u njega – bilo je nečega u njegovom držanju, u njegovom ponašanju, nečega što me neizmjerno privlačilo…
Uskoro smo postali jako dobri prijatelji, možda čak i najbolji. Mogli smo razgovarati o svakoj temi osim o ljubavi – oboje bi se zacrvenili kada je to postala tema razgovora u društvu. Tako da smo sve više vremena počeli provoditi nasamo, šetajući gradskim uličicama i razgovarajući. Sve do jedne subotnje večeri. Šetali smo gradom i, kad smo prolazili pored velikog grma crvenih ruža, Tomislav je naglo stao i privukao me sebi. Dugo smo se samo gledali, a tada me strastveno poljubio. Tada smo „službeno“ počeli hodati. Počelo je najsretnije razdoblje u mojem životu, razdoblje ispunjeno ljubavlju i samo toplim bojama, život sam gledala kroz ružićaste naočale, uživala sam u savršenoj idili svoga života.

Pošlo je godinu dana od početka naše veze. Dan smo odlučili provesti šetajući gradom. Prolazili smo pored velikog grma crvenih ruža kada je naglo stao. Okrenuo se prema meni i dugo me samo gledao u oči, a tada se nasmješio i započeo razgovor.
„Sjećaš se ovog mjesta?“, upitao me dubokim glasom i maknuo mi kosu s lica.
„Ne“, priznala sam.
„Stvarno se ne sjećaš događaja pored ove ruže?“, rekao je i skinuo jedan od crvenih cvjetova. „Prije godinu dana – 365 dana, budimo točniji – šetali smo ovom ulicom. Šutjeli smo. Nisam znao kako da ti priopćim da mi se sviđaš… ali ja… ovaj… kad smo stali pored ovog grma…“
„Poljubio si me…“, prošaptala sam, a Tomislav mi je prišao i opet me poljubio, upravo „onako“ kao tog prekrasnog proljetnog dana prije godinu dana.
„Volim te…“, rekao je tiho. „Najviše na svijetu…“
„I ja tebe…“, prošaptala sam i zagrlila ga.
Odjednom je nešto glasno prasnulo iza naših leđa. Prema nama je trčao onizak mladić s pištoljem u ruci i vikao nešto nerazumljivo. Tomislav je zaštitnićki stao preda me i zabrinuto gledao prema tom liku. Naravno, lik nije samo prošao pored nas nego se unio Tomislavu u lice.
„Kaj si videl?!“, zaviknuo je.
„Ništa…“, odgovorio mu je Tomislav smireno.
„LAŽEŠ!!!“, opet se izderao mali.
„Ne lažem…“, ponovio je Tomislav samo pomalo histerično. U daljini su se čule policijske sirene.
„Brzo, daj mi sve svoje novce…“, lik je počeo vikati još glasnije, ali glas mu je pukao kad su policijski službenici istrčali iz obližnje uličice s pištoljima u rukama. Počela je strašna pucnjava s obiju strana. Tomislav me bacio na pod i zaviknuo mi neka držim glavu dolje. Poslušala sam ga, a pucnjava je uskoro prestala. Podigla sam glavu i vidjela onog lika mrtvog na podu, samo mu je traka krvi curila iz usta. Brzo sam skrenula pogled i pao mi je na Tomislava, kako leži pored mene na podu, a oko njega lokva krvi.
Zvukovi, mirisi i slike su mi se počele miješati. Tomislava sam okrenula na leđa i vidjela da ima ranu od pucnja na trbuhu. Bio je još blijeđi nego inače, izmoren, ali nešto je ipak uspio reći. Potpuno tiho, gotovo nečujno prošaptao je: „Molim te… oprosti mi… umirem… ali… volim te…“.
„NE! NE! Nemoj me ostaviti… volim te… Tomislave…“, vikala sam kroz suze koje su se odjednom slile niz moje lice i čvrsto ga zagrlila. Ali u njemu više nije bilo života, nestao mu je sjaj iz očiju, a iz ruke mu je ispala ruža koju je netom ubrao upravo za mene. Bolničari su me maknuli od njega i pokušali mu spasiti život, ali znala sam da je prekasno, da njega više nema.
I sada, dok sama sjedim pod grmom crvenih ruža, ispuštajući posljednje suze, osjećam se kao da sam umrla zajedno s njim…